Djeca i adolescenti nisu umanjeni odrasli. Postoje određene anatomske razlike u strukturi, posebno na kostima koje, za razliku od odraslih, još uvijek rastu. Ova razlika je ključna za razumijevanje različitih ozljeda koje se događaju između ove dvije grupe.
Najznačajnija razlika između mišićno-koštanih ozljeda djece i odraslih je na mjestu opterećenja na kosti - epifizi i apifiznoj hrskavici - završnim dijelovima dugačkih kostiju koji se spajaju (osificiraju) s ostatkom kosti kasnije.
Tetive i mišići su također drugačiji. Tetive se vežu za kost preko apofize. Apofiza i epifiza su u tom razdoblju slabije od tetiva, mišića i ligamenata i stoga podložnije ozljedama.
Neke karakteristike kostura su u ovoj populaciji protektivne. Npr. površina hrskavice unutar zgloba je veća kod djece, teže se ozljeđuje i bolje zarasta, a duge kosti su fleksibilnije i lakše apsorbiraju sile. Radi navedenih razlika “krajevi” kostiju su podložniji ozljedama kod djece i adolescenata, a ozljede se najčešće događaju traumom (kontaktne ozljede u sportu npr).
Osim kontaktnih ozljeda postoje i kronična stanja i sindromi prenaprezanja za većinu kojih ne postoji jedan jasan uzrok nastanka. Takve sindrome nazivamo multifaktorijalnim (imaju više različitih uzroka koji na njih utječu).
Po svojim lokacijama prate najčešća mjesta na kojima se događaju tetivne ozljede kod odraslih - patelarna tetiva, ahilova tetiva, tetiva zadnje lože… (Osgoold - Schlatter sindrom na koljenu, Severova bolest na peti)
Važna razlika kod djece i odraslih je što će kod djece biti naglašena koštana komponenta, dok će kod odraslih više biti zahvaćena tetiva.
Zbog toga je važno napraviti pregled rentgenom kako bi se utvrdilo da li je došlo do ozljede ili deformiteta na kosti!
Na žalost, nakon slikovnih pretraga (rentgen), rehabilitacija se najčešće svede na upute o prestanku aktivnosti, nestručne, u pravilu pogrešne, savjete oko vježbi i led koji je za takve sindrome beznačajan. Naš stav, temeljen na iskustvu i praksi, je da uvijek postoji razlog zašto je dijete razvilo sindrom baš na specifičnom mjestu na kojem ga je razvilo.
Uvijek pronalazimo značajno narušenu biomehaniku i posturalnu kontrolu, ali i one su samo posljedica nekog drugog važnijeg problema kojeg je potrebno utvrditi detaljnim terapeutskim pregledom. Rehabilitacija sindroma kod djece i adolescenata prema našem iskustvu teče uglavnom iznenađujuće brzo, što nije u skladu s popularnim mišljenjem da se ništa ne može i da će vrijeme popraviti situaciju.
Principi kojih se držimo su slični kao i kod odraslih:
- detaljna analiza biomehanike
- detaljni terapeutski pregled
- kontrola opterećenja na treningu i izvan treninga
- planirana i programirana kineziterapija potpomognuta suvremenom fizikalnom terapijom i primijenjenom neurologijom
Ne čekajte da vrijeme odradi svoje jer nema potrebe da dijete trpi bol i ne sudjeluje u aktivnosima koje voli.